Autor: Stjepan Crnić
Djetinjstvo, to čudesno doba odrastanja, posebno je doba u životu svakog čovjeka. Ono je najčešće neopterećeno životnim problemima odraslih ljudi i prožeto intenzivnim učenjem kroz svakodnevni život i igru. To je doba ranog istraživanja svijeta, u kojem se čovjek našao rođenjem, doba radoznalosti, veselja i prvih razočaranja, doba kojeg će se svaki čovjek, sa sjetom, sjećati sve do smrti.
Čovjek kao dijete ulazi u život potpuno neopterećen, "čiste duše", s pozitivnim shvaćanjem svega oko sebe. Prihvaća svoju okolinu kao otvoreno, prijateljsko mjesto pa se tako i odnosi prema svima. Kroz roditeljski dom i društvene institucije stječe prijeko potrebna znanja za uspješno snalaženje u avanturi života koja se našla pred njim.
No, život ga ubrzo nauči da postoje dobro i zlo te da okruženje u kojem živi najčešće nije dobronamjerno. Iako u bajkama, koje je kao dijete rado slušao, dobro uvijek pobijedi zlo, u životu dobro ima težak put do pobjede nad zlom, a često se čini da ga uopće ne pobjeđuje.
Odmah po rođenju čovjeka svrstaju u određenu skupinu, odrede mu smjernice za svjetonazor, odaberu mu religijsku ili neku drugu zajednicu kojoj će pripadati i stvore mu prihvatljiv okvir ponašanja u kojem se mora kretati. Odupre li se tome, pojedinac biva obilježen i odbačen, najčešće ostaje usamljen, teško se uklapa u zajednicu u kojoj živi, pa je prisiljen potražiti novu okolinu koja će ga prihvatiti.
S vremenom, dolazi do spoznaje o prolaznosti života te postaje svjestan da će jednog dana i sam umrijeti.
To otvara vječno pitanje: što je zapravo čovjek i što će se dogoditi s njim kada umre? Svi odgovori na koje će naići kroz život, ostat će nepotpuni jer ni jedna "nepobitna istina" ili teorija nije dokaziva dostupnim sredstvima koje čovjek razumije. Uvijek ostaje dio koji se "podrazumijeva" i koji se ne dokazuje. Stoga se većina ljudi priklanja nekoj od teorija ili religija i ne istražuje dalje jer u njima "pronalazi sve odgovore". Slijepo prihvate određene dogme i žive sukladno njima.
Međutim, oni koji odluče promišljati o smislu života te čovjeku kao pojavnosti na Zemlji vrlo brzo mogu doći do različitih teorija koje se bave tim pitanjima. Današnje informatičko doba pruža neslućene mogućnosti za istraživanje. Podaci su dostupni sa svih strana kroz svakodnevne medije: novine, televiziju i radio te internet kao umreženu bazu podataka.
U potrazi za istinom čovjek će se već na početku suočiti s problemom oko odgovora na pitanje: kako je uopće nastao svijet u kojem živi te kako je nastao on kao najinteligentnije biće u tom svijetu?
Znanstvena zajednica tumači nastanak svemira teorijom velikog praska, a nastanak čovjeka na planetu Zemlji kao vrh evolucije životinjskih oblika postojanja. Religijske zajednice tumače stvaranje svemira, a time i planeta Zemlje smislenim djelovanjem Boga stvoritelja, koji je zatim od "blata" stvorio čovjeka i udahnuo mu dušu.
Tu se čovjek susreće s misterijem poimanja Boga. Najveći je problem u tome što ga ne može vidjeti, jer Bog se uvijek javlja putem svojih posrednika (anđela), ali može opaziti njegovo djelovanje. Zbog toga čovjek predočava Boga na razne načine: kao veliku silu, nadnaravnog čovjeka ili kao ljubav koja ne postoji kao osoba, već kao emocija, čije se djelovanje vidi na ljudima.
Slična analogija može se pokazati na primjeru skupa zakonskih akata neke zemlje. Kao cjeloviti zakon oni propisuju norme ponašanja. Za njihovo provođenje brinu se policija, sudstvo, odvjetništvo i druge institucije. Nerijetko se pri pogledu na policajca na ulici kaže: "Gle, ide zakon". Međutim, policajac je samo "izaslanik" zakona, čovjek koji se brine da odredbe zakona budu poštovane i da intervenira u slučajevima njihova kršenja. Sam zakon se ne može vidjeti licem u lice, premda je prisutan svugdje i "sve vidi, čuje i zna" kroz svoje "izaslanike" (policajce, odvjetnike, suce pa i same građane). Nije li pozicija i djelovanje Božjih anđela slična poziciji i djelovanju policajca? Nije li pojam i način djelovanja zakona sličan pojmu i načinu djelovanja Boga?
Religijska priča o stvaranju čovjeka polazi od njegova idilična života u idealnim rajskim uvjetima. Priča je to o Adamu i Evi. Njihov idealan život u Raju prestaje nakon grijeha koji su počinili slušajući Sotonu. Bog ih proganja na Zemlju, u teške uvjete života s bremenom "istočnog grijeha", koji će se prenositi na sve buduće generacije. Sotona, koji je bio jedan od najboljih anđela, proglašen je palim anđelom, također prognan na Zemlju te postavljen za njena upravitelja.
Poznato je da sve religije govore o Bogu kao o svemogućoj osobi-sili koja je sveprisutna, sve vidi, čuje i zna. Bog je uvijek pravedan, milosrdan i oličenje je čiste ljubavi. Postavlja se pitanje kako to da Bog, koji je milostiv i koji, po kazivanjima u biblijskim tekstovima, poziva svakoga da svom bratu oprosti i tisuću puta, nije mogao oprostiti grijeh, ako ne Adamu i Evi, onda barem njihovoj djeci te djeci njihove djece. Osim toga, Bog je znao da će Sotona zavesti Adama i Evu i ništa nije učinio da to spriječi. Ako, pak, jest, onda to nije posebno zabilježeno.
Za očekivati je da roditelji brinu o svojoj djeci na svakom njihovu koraku i da im pomažu da ne upadnu u nevolje zbog neznanja ili nesmotrenosti. Nije li se Bog mogao umiješati u događaj koji je Adama i Evu odveo u propast?
Očito je da ili nije htio, ili nije mogao. Teza da nije mogao kosi se sa shvaćanjem Boga kao svemoguće osobe-sile. Njemu ništa nije nemoguće. Upravo ta konstatacija nameće pitanje: zašto Bog kao svemoguća osoba-sila nije "doradio" čovjeka nakon njegova grijeha kako bi postigao upravo ono što je početno i želio?
Mnogi će reći da je Bog namjerno ostavio čovjeku mogućnost da bira između dobra i zla. Dao mu je mogućnost da ako izabere dobro, bude u Raju, a da će ga u slučaju pogrešnog izbora, osobno drastično kazniti. Postupaju li sadašnji ljudi tako sa svojom djecom? Ne bi li bližnjem trebalo i tisuću puta oprostiti pogrešku? Može se prihvatiti da su neke pogreške doista neoprostive, ali zar onda moramo kazniti sve nove, još nerođene, naraštaje? Ne zaboravimo: Bog je posebno milostiv i ljubi čovjeka kao samoga sebe.
Moglo bi se zaključiti da je Bog bio milostiv prema Sotoni jer ga je, prema biblijskim tekstovima, nakon što se odmetnuo od njega za kaznu poslao na Zemlju i dao mu ovlast da navodi ljude na zlo. Čak i nakon uništenja sadašnje Zemlje i izgradnje sasvim nove s ljudima-dušama koje će otići u Raj, Bog će nakon tisuću godina pustiti zatočenog Sotonu da ponovo zavodi ljude.
Pitanje je zašto Bog jednostavno ne uništi zlo, a time i Sotonu, te stvori čovjeka kakvog doista želi? Zašto ne uspostavi željene rajske uvjete? Očito postoji jaki razlog da se to ne dogodi.
Ne radi li se tu možda o velikoj Božjoj "organizaciji", koja se bavi procesom učenja i usmjeravanja neiskusnih i neobrazovanih mladih duša na njihovu putu u duhovni svijet? Nije li, unutar te "organizacije", Sotona voditelj tima, koji provjerava napredovanje svake duše u procesu učenja, dok drugi Božji izaslanici (anđeli) organiziraju i usmjeravaju proces učenja? Provjerava li Sotona, zajedno sa svojim "timom", duše tako da ih iskušava i navodi na zlo?
U konačnici, možda cijela ta priča uopće nije takva kakvom je poznamo. Možda je prilagođena kako bi se stalnom prijetnjom velike kazne zbog grijeha koji se nosi u sebi, omogućilo "pedagoško" djelovanje na ljude pozivanjem na skladan život po normama iskazanim u deset Božjih zapovjedi. Nije li i to samo bajka za djecu, poput Crvenkapice, Pepeljuge ili mnogih drugih? Bajka kojoj je cilj naučiti ljude da žive sukladno Božjim zakonima jer će ih u suprotnom stići Božja kazna. Svrha je priče pokazati kako treba živjeti, kazna je samo sredstvo da se to lakše shvati.
Slično postupaju roditelji s djecom. Znajući da ona neće odmah shvatiti potrebu za određenim socijalno prihvaćenim ponašanjem, često ih zastrašuju izjavama poput: "Ne budeš li dobar, doći će babaroga po tebe". Naravno, babaroga ne postoji, ali djeca to ne znaju. Povijest kao "učiteljica života" bilježi zastrašivanje i prisilu u svim segmentima života od rođenja do smrti čovjeka.
Je li moguće drukčije?